Francuska se vraća političkoj blokadi

Olimpijske igre u Parizu su završene. Unatoč zabrinutosti u pogledu sigurnosti, kao i zabrinutosti za normalno odvijanje tog ambicioznog programa, sve je dobro prošlo. Posjećenost je bila ogromna, prodano je više od 10 milijuna ulaznica, a više od 3 milijuna Francuza pratilo je natjecanja u fan zonama. Svečano otvaranje i zatvaranje pratilo je više od 17 milijuna gledatelja. Bilo je, istina, rezervi, žaljenja i kritika u vezi s ceremonijom otvaranja koja je nepotrebno povrijedila vjerske osjećaje mnogih ljudi i brojne posramila wokističkom propagandom, provokativnim i neprimjerenim pro-LGBT aktivizmom, što je navelo neke dužnosnike da se ispričaju javnosti. Srećom, francuski su se sportaši iskupili za ove greške osvojivši 64 medalje, od kojih 16 zlatnih, 26 srebrnih i 22 brončane, svrstavši tako Francusku na 5. mjesto među najuspješnijim državama. Kao i drugdje, sportaši su bolji od političara i bolji su ambasadori svoje zemlje od onih čija je to misija.

Ono što proizlazi iz ovog događaja jest osjećaj zajedništva cijele nacije ujedinjene iza svojih sportaša. No, politički kontekst bio je sumoran još i prije, od 9. srpnja kada je predsjednik Republike donio odluku o raspuštanju Narodne skupštine. Izbori koji su tada uslijedili proizveli su tri suprotstavljena politička bloka, predstavljajući ljevicu (uključujući i njezine ekstremističke elemente), centar (koji nije potpuno homogen) i desnicu (sa značajnom euroskeptičnom komponentom). Danas kada je zagrada Olimpijskih igara zatvorena politički život ponovno će se pokrenuti na temelju izbornih rezultata, koji ugrožavaju blisku budućnost zemlje, s obzirom na poteškoće u formiranju vlade jedinstva i zbog nepostojanja apsolutne većine u parlamentu. Ishod nedavnih izbora, koji su iskazali nepovjerenje javnosti prema predsjedniku Republike, nagovještava mu tešku budućnost, što pokazuje i stanje prisutnih političkih snaga. Pa ako je Emmanuel Macron i dobio okladu oko Olimpijskih igara, to neće biti slučaj na političkoj ravni gdje su podjele duboke, o čemu najbolje svjedoče izborni rezultati u srpnju.

Kako Macron vodi Francusku od Scile do Haribde

Podsjetimo se, sve je počelo s rezultatima europskih izbora. Traumatiziran i ponižen rezultatima europskih izbora 9. lipnja, iznenada je iste večeri odlučio raspustiti nacionalnu skupštinu u kojoj je otprije imao samo relativnu većinu, i to u snažnom padu od parlamentarnih izbora koji su uslijedili nakon njegovog reizbora za predsjednika 2022. godine. Pritom nije morao predstaviti program ili glavne smjernice svoje opće politike, budući da je Francuska glasala manje „za“ njega nego „protiv“ Marine Le Pen. Nedavno smo saznali, prema riječima oca Emmanuela Macro­na, da je ovaj već dva mjeseca ranije razmišljao o raspuštanju. No, činjenica da je Nacionalno okupljanje (RN) Marine Le Pen na ovim izborima za Europski parlament pobijedilo u 93% općina, šaljući najveći broj (30) zastupnika, odnosno gotovo polovicu francuskog kontingenta (77) uz potporu više od 36% biračkog tijela, daleko ispred svih svojih konkurenata, bila je nepodnošljiva uvreda za njegov ponos.

Dakako, odluka o raspuštanju skupštine bila je u skladu sa slovom ustava Pete Republike, napisanog 1958. pod generalom Charlesom de Gaulleom. Tim je tekstom uspostavljen takozvani polupredsjednički režim (po mjeri tog „providnosnog čovjeka“). Neki su u njemu čak vidjeli i svojevrsnu „parlamentarnu monarhiju“ uz bitno proširenje ovlasti izvršne vlasti, nasuprot ograničenju one parlamentarne uz postizanje „racionaliziranog parlamentarizma“. Bila je to reakcija na nestabilnost vladanja karakterističnog za Četvrtu Republiku, koja je doživjela 24 vlade u manje od 12 godina.

Neodlučni francuski predsjednik Emmanuel Macron / Snimio Stephane Lemouton / Bestimage / PIXSELL

Proglasivši raspuštanje nacionalne skupštine, navodno s ciljem „pojašnjenja“ francuskog političkog života i davanja glasa narodu (poput Mitterranda 1988. i Chiraca 1997), Macron je političke stranke i birače ograničio na prilično kratko razdoblje od dvadesetak dana za organiziranje parlamentarnih izbora u dva kruga, zakazanih za 30. lipnja i 7. srpnja. Sve se to dogodilo u trenutku kada su se Francuzi spremali na godišnji odmor, a pažnja vlasti i nacije bila usmjerena na pripreme za Olimpijske igre. Baš sve bilo je obilježeno totalnom improvizacijom i nespremnošću.

Francuski parlament pred mnogim je pitanjima / Snimio Abdullah Firas / ABACA / PIXSELL

Rezultati prvoga kruga 30. lipnja zaprepastili su javno mnijenje, uznemirivši Vladu i predsjednika, jer je RN, potvrđujući preliminarne ankete, u prvom krugu izbora (s respektabilnim odazivom od 59%) imao najveći broj zastupnika (37), dobivši potporu 36% biračkog tijela koje predstavlja više od 10 milijuna birača. Odmah potom došlo je do opće mobilizacije, od medija (radija, televizije, tiskovina različitih opredjeljenja), svijeta „kulture“, akademskih krugova, sindikata (uključujući i suce), vjerskih velikodostojnika (katolika i muslimana te rabina koji su zadržali određenu neutralnost), ekonomskih pa čak i sportskih krugova. Parola je bila „Sve osim RN“, preuzimajući slogan španjolskih republikanaca protiv Franca „No pasaran“. Odmah se javnost do sitosti prisjetila „genealogije“ RN-a, čiju su prethodnicu Nacionalnu frontu na čelu s Jean-Marie Le Penom prije pedeset godina osnovali neki pojedinci koji su surađivali s nacistima, zaboravljajući da su u tome sudjelovali i borci pokreta otpora. Pritom je bilo izostavljeno da je Marine Le Pen tijekom vremena isključila i svog oca iz nove stranke RN, jednako kao i sve druge sporne članove. Isto tako, potpuno je prešućena neslavna prošlost lijevih stranaka; zaboravljeno je da je Narodna fronta 1936. i kroz godine koje su slijedile, jednako kao i socijalisti, izglasala pune ovlasti maršalu Pétainu i njegovoj kolaboracionističkoj vladi. Također, odbijalo se govoriti o paktu Ribbentrop‒Molotov, koji je naveo Francusku komunističku partiju da se u periodu od skoro tri godine svrsta na stranu nacističkog okupatora, jer je bilo potrebno podržati Staljinovu politiku.

Između prvog i drugog kruga

Tako je između prvog i drugog kruga izbora pokrenuta žestoka kampanja protiv RN, označenog ekstremističkom i fašističkom strankom, a da nitko nije mogao definirati u čemu se sastoji taj „ekstremizam“ kao ni pridodani mu „fašizam“. Meta napada bio je program ove stranke koji je zagovarao prekid „migratorske invazije“ (iako je isto to zahtijevalo 75% Francuza) i borbu protiv nesigurnosti i delinkvencije (koju nestrpljivo iščekuje 92% stanovništva). No, u te dvije točke RN se nije nimalo razlikovao od ostalih tzv. „umjerenih“ desnih snaga, pa čak ni od većine lijevih birača koji u te dvije točke nisu slijedili vodeće strukture lijevih stranaka.

Sve je bilo dobrodošlo kako bi se ocrnila stranka Marine Le Pen i Jordana Bardelle. S druge strane, zaboravilo se na kontradiktorne stavove otprije par godina i skandalozne izjave „maximo lidera“ Jean Luca Mélanchona (velikog štovatelja Kubanca Castra i Venezuelanca Chaveza, kao i njihovih režima), koji je od 2012. do 2014. želio „konfliktizirati“ francusko društvo u svim područjima. Stranka pod nazivom Nepokorena Francuska (LFI), čiji je on bio autoritarni vođa i čije je unutarnje funkcioniranje daleko od demokratskog, odrekla se predstavljanja radničke klase (koja je postupno glasala za RN).

Sada se oslanja na ono što Mélanchon naziva Nova Francuska, na islamizirana predgrađa, četvrti u kojima se regrutiraju nasilnici, računajući da će na vlast doći pojedinci imigrantskog podrijetla uzdignuti u rang „novog proletarijata“. Takozvana umjerena ljevica, socijalisti, ekolozi (izvana zeleni, a iznutra crveni), svrstali su se uz LFI zahvaljujući kojem su 2022. mogli biti izabrani u parlament, koji njima zapravo dominira držeći ih otad „na uzici“. Ta ljevica, okupljena u koaliciji nazvanoj NUPES (Nova narodna ekološko-socijalna unija), tada se isticala ekscesima unutar Narodne skupštine, svojim nemirima, verbalnim ekscesima, uvredljivim ili prijetećim opaskama. Za nedavnih izbora, ove koalicijske lijeve stranke bile su grupirane unutar Nove narodne fronte (NFP), koju još uvijek čine LFI, Socijalistička partija i ekolozi, i kojima se pridružila Nova anarhistička stranka (NPA).

Proglasivši raspuštanje nacionalne skupštine, navodno s ciljem „pojašnjenja“ francuskog političkog života i davanja glasa narodu (poput Mitterranda 1988. i Chiraca 1997), Macron je političke stranke i birače ograničio na prilično kratko razdoblje od dvadesetak dana za organiziranje parlamentarnih izbora u dva kruga. Sve se to dogodilo u trenutku kada su se Francuzi spremali na godišnji odmor, a pažnja vlasti i nacije bila usmjerena na pripreme za Olimpijske igre. Baš sve bilo je obilježeno totalnom improvizacijom i nespremnošću

Ova radikalizirana ljevica dodatno je potonula u sramotu i nedostojanstvo nakon tragičnih događaja koji su pogodili Izrael 7. listopada 2023. Odbijajući kvalificirati skupinu Hamas kao terorističku, podržavajući ideju da se Palestina proteže od mora do Jordana, obećavajući Izraelu i njegovom narodu nestanak s ovih teritorija, ova je ljevica zapala u sramotni antisemitizam u samoj Francuskoj, gdje su zlostavljanja, prijetnje i napadi na ljude i bogomolje eksplodirali pod utjecajem intenzivne antižidovske propagande. To je dovelo do odlaska u Izrael mnogih francuskih građana židovske vjeroispovijesti, toliko da su mnogi od njih radije glasali za RN, među kojima i Serge Klarsfeld, poznati lovac na naciste koji je preživio holokaust.

Macronov potez

Kako bi se pripremili za drugi krug izbora, vidjelo se da je Macron (koji je odbio sudjelovati u maršu protiv antisemitizma kako ne bi razljutio radikalizirane muslimane) označio RN kao neprijatelja kojeg treba poraziti. Da bi to učinio, nametnuo je promakronističkim strankama (Renesansa, Modem, Horizonti) okupljenima unutar centrističke koalicije nazvane Zajedno da povuku svoje kandidate u svim izbornim jedinicama gdje je kandidat ljevice imao veće šanse pobijediti kandidata RN, učinivši isto i u drugome smjeru. Kako bi postigao zacrtani cilj, NFP se povukao iz 130 izbornih jedinica, a središnji makronistički blok povukao se iz 80 izbornih jedinica. Tako je od 152 dvoboja RN izgubio 90. Lijeve stranke i makronistički tabor odlučili su stoga zaboraviti međusobne uvrede, Macronovi pristaše oprostili su svojim dojučerašnjim protivnicima urbanu gerilu, požare ulica, pljačke trgovina, prijetnje smrću i govor mržnje usmjeren prema policiji, nered unutar parlamenta, sve kako bi blokirali RN. Nije se više govorilo o katastrofalnom programu ljevice: ukidanju Macronovih zakona o imigraciji, borbi protiv islamizma i sigurnosti, golemom povećanju poreza, pogoršanju proračunskog deficita i vanjskog duga, dovođenju u pitanje imovinskih prava, neograničenom prihvatu migranata, antisemitskim i anticionističkim komentarima.

Na kraju drugog kruga, RN koji je bio prva stranka nakon europskih izbora 9. lipnja te nakon prvog kruga 30. lipnja, našao se na trećem mjestu navečer 7. srpnja, iza NFP-a i makronističkog tabora, ali ispred Republikanaca. Uz iznimnu participaciju od 67%, RN je dobio više od 10 milijuna glasova u zemlji, odnosno 37% nasuprot 25% za NFP sa 7 milijuna glasova i centrističkog bloka 23% sa 6 milijuna glasova. Pritom treba napomenuti da je NFP dobio 60 do 80% glasova u predgrađima velikih gradova sa ​​značajnom imigrantskom populacijom, pri čemu su se muslimanski glasovi opredijelili 60% za antisemitsku radikalnu ljevicu. Isto se objašnjava činjenicom da su se od 9. lipnja kao i svaki dan između 30. lipnja i 7. srpnja redale ulične demonstracije, nemiri i nasilje na temu Palestine, s palestinskim, alžirskim, marokanskim, afričkim i LGBT zastavama umjesto francuskih nacionalnih. K tome je LFI u parlament progurao bivšeg dilera droge (Boyard), uličnog razbojnika (Arnault), vođu nasilne Antifa skupine, koji je sedam puta mijenjao identitet i kojega su tri policijske službe prijavile kao opasnog za sigurnost države, koji je usto prijetio ubojstvom feministkinji obilježenoj kao previše „desnoj“, uz veliki broj dokazanih antisemita.

S druge strane RN neuspjeh svakako duguje svojoj izolaciji, no isto tako i varijacijama u svom ekonomskom programu, slabosti pojedinih kandidata od kojih su neki bili smijenjeni, nakon što su se pokazali nesposobnima u debatama i nedoraslima ovom ispitu.

Politička blokada

Operacija „pojašnjenja“ na koju se odlučio Macron rezultirala je apsolutnom zbrkom, što je dovelo do političke paralize zemlje i parlamenta, pri čemu nijedna skupina nije u mogućnosti upravljati zbog nedostatka većine (289 zastupnika od 577). U tim okolnostima, životni vijek bilo kojeg sastava vlade ne bi premašio 24 ili 48 sati nakon izglasavanja nepovjerenja dviju suprotstavljenih skupina, dok do raspuštanja prema ustavu ne može doći prije godinu dana. Važno je podsjetiti da su se 18. srpnja zastupnici strukturirali u parlamentarne skupine;  dok Unija lijevih (podložna unutarnjim tenzijama) ima 178 glasova, od čega 71 za LFI, 69 za Socijalističku stranku, 28 za ekologe. Središnji blok koji predstavlja 150 zastupnika (Renesansa, Modem, Horizonti) i sam je heterogen i razjedinjen. RN i njeni saveznici (pojedini LR), homogeniji, mogu računati na 143 zastupnika. Republikanci (LR) i njihovi saveznici (razni desničari) imaju 66 izabranih dužnosnika.

Na kraju ovih izbora Macron ima izbor između 3 opcije: 1. zadržati staru vladu prije izbora novog premijera, iako je njegova većina, ionako relativna, izgubila stotinjak mjesta od 2022;  2. isporučiti vladu ljevici s Mélanchonom na čelu, čija stranka (LFI koja je dobila samo 2 boda) ima većinu unutar lijevog bloka, u kojem i druge sastavnice također pretendiraju na čelo vlade; 3. opredijeliti se za tehničku vladu s kompetentnim osobama s raznih političkih strana ili iz civilnoga društva.

Nijedan od ova tri scenarija ne može očekivati trajanje bez apsolutne većine u parlamentu. Što se tiče RN, čiji se broj zastupnika povećao za više od polovice između 2022. i 2024, on je isključen a priori. Neki spominju i četvrtu opciju; korištenje članka 16. ustava, koji daje pune ovlasti šefu države, koji pak može uspostaviti osobnu vlast, svojevrsnu „ustavnu diktaturu“. Ista može trajati samo neko vrijeme, ako su ispunjeni svi uvjeti i ako okolnosti to dopuštaju. No, ova je hipoteza u sadašnjem stanju malo vjerojatna.

Sukladno navedenome, blokada je totalna, nikakva bitna reforma ne može se donijeti. Riječ je o političkoj i institucionalnoj paralizi, iako je utvrđeno da je francusko mnijenje 47% desno, da 92% stanovništva zahtijeva više sigurnosti na dnevnoj bazi (2019. bilo je već više od 120 napada nožem dnevno i više od 330.000 napada godišnje) te da 75% Francuza (različitih političkih opredjeljenja) traži čvršću migracijsku politiku.

Naime, zemlja već ima više od 19 milijuna stanovnika povezanih s imigracijom, čiji se broj povećava za gotovo 500.000 godišnje (ili više od 3 milijuna pod Macronovim predsjedavanjem). Između ostalih znakovitih brojki, treba napomenuti da ako 70% stanovništva bez migracijskog podrijetla radi, taj broj otpada na 38% onih koji su afričkog podrijetla te da imigracija (radeći uglavnom određene niskokvalificirane poslove) košta zemlju 50 milijardi eura godišnje (u raznim pomagalima, besplatnoj liječničkoj skrbi, smještaju itd.).

Osim toga, poznato je da vanjski dug iznosi gotovo 3.100 milijardi eura, koji Francuska mora posuditi svaki mjesec (otplaćujući 25 do 30 milijardi eura svaki mjesec u kamatama koje nastavljaju rasti), da su financijske agencije nekoliko puta snizile rejting Francuske, čiji se pad nastavlja, da su trgovinski deficit i proračunski deficit blizu (svaki) 200 milijardi eura, da više od 200.000 mladih ljudi, često s fakultetskim diplomama, napušta Francusku svake godine, da je imigracija, posebice afrička i muslimanska, nekontrolirana. Tome treba dodati da su od 2014. do 2015. sve vlade koje su dolazile destabilizirale obiteljsku politiku, posebice tzv. „društvenim“ reformama koje se tiču obitelji i nataliteta.

Da bismo upotpunili ovu mračnu sliku, dodajmo delinkvenciju i rizik od islamističkog terorizma, štetnost wokizma, porast antinacionalnih struja, neorganiziranost javnih službi (obrazovanje, pravosuđe, bolnice itd.), dok porezi čine Francusku tužnim rekorderom u Europi, pa i u svijetu. Premda je 77% Francuza zabrinuto za svoju budućnost, njihova država i njezini čelnici ipak žele nastaviti igrati važnu ulogu na europskoj i međunarodnoj razini. Povijest Pete Republike pokazala je da je ustav iz 1958. pretpostavljao održavanje podjele na lijevo i desno u javnom mnijenju te da se nije dobro nosio s kohabitacijom, ili još manje s trenutnim tripartizmom. Iskustvo koje je Francuska upravo proživjela dovelo je do toga da je „crveni val“ zamijenio „plavi val“ zahvaljujući neprirodnim kombinacijama političkih aparata, a prije svega zbog reakcije infantilnog ponosa njezina predsjednika, čija narcisoidnost ostaje netaknuta i koji je ostao vješt u prijestupima. Na kraju su sve političke stranke izgubile, a Emmanuel Macron nije dobio svoju okladu na „pojašnjenje“.